U subotu 05.03.2016 odigrano je drugo kolo rukometnog prvenstva srednjih škola grada Splita. Nakon dugo vremena na tribinama su se našli učenici navijači, kao i djelatnici škole.

S obzirom na navedeno svima koje materija zanima ovim putem omogućit ćemo uvid u „širu sliku“ kad su u pitanju športska školska natjecanja.

Naime, svaka škola ima pravo sudjelovanja u nekoliko različitih sportova. Hipotetski, najidealnije bi bilo sudjelovati u svim sportovima i u svakom biti konkurentan. Međutim, stvarnost na „terenu“ i praksa je malo drugačija za svaku školu, bez iznimke. Učenici splitskih škola koji su istovremeno i najbolji sportaši klubova u gradu i široj okolici su isti oni koji donose prevagu. Stoga sve škole ne sudjeluju u svim sportovima jer kolege imaju jasan uvid u kadar koji imaju na raspolaganju. Dva najmasovnija sporta su nogomet i rukomet. Zbog navedenog dobra stvar je što su ta dva sporta i najpraćenija od strane onih učenika koji ne sudjeluju, a tribine su u principu popunjene u većini slučajeva. Osim rukometa i nogometa, masovnost u smislu broja učenika prilikom održavanja događaja generiraju i jesenski te proljetni kros. Sve dosada navedene aktivnosti imaju još jednu pozitivnu stranu, a ta je relativno mala razlika vrhunskih nogometaša i rukometaša u odnosu na učenike koji su imali određeni doticaj s tim aktivnostima, što primjerice u odbojci i košarci nije slučaj.

Košarkaške ekipe škola koje sudjeluju na prvenstvima su sastavljene redom od vrhunskih košarkaša, antropometrijski nadmoćnima u smislu visine i motorički dominantnima što se jasno vidi kroz intenzitet igre u obrani, snazi u napadu u kojem su atraktivna zakucavanja učestala pojava. Odbojkaške ekipe, koje se prijave u manjem broju čak i u odnosu na košarkaške ekipe, su još dominantnije u odnosu na eventualno prijavljene ekipe koje doticaj s odbojkom imaju u sklopu nastave. Tu su akcije i smečevi iz oba polja epilog svakog napada, a iole polovična ekipa nema šansu doći niti do jednog jedinog poena, a kamoli seta. Takve utakmice su za učenike poprilično kontraproduktivne, čak i demoralizirajuće. Naša najkonkurentnija košarkaška ekipa bila je ona s Markulinom, Lončarom i Labrovićem na čelu. U okviru nastave bilo je uvježbano nekoliko akcija kako bi se izbjegla igra 3 protiv 5 i umanjio nesrazmjer u kvaliteti ostala dva igrača u petorci u odnosu na pet odličnih protivničkih košarkaša. Minute odmora od strane profesora voditelja bile su primarno korištene kao odmor za zvijezdani trojac, s obzirom na udvajanja, presinge baš na tim igračima od strane protivnika kao dio njihove ispravne taktike. Sa svim tim se teško, ali na taj način ipak moguće nositi. Dakle, odbojka s minimalno četiri i košarka s minimalno tri igrača koja su u stalnom treningu izgledaju donekle prihvatljivo. Sve ostalo vodi u astronomske rezultate poput 70:2. Ipak, rukomet i nogomet su jednim dijelom drugačije aktivnosti.

Doticaj s organiziranim nogometom ima puno veći broj učenika te ih je relativno lakše pripremiti za utakmicu. Također škole s manjim ukupnim brojem učenika u principu imaju četiri do pet aktivnih nogometaša. Stoga je nogomet najmasovniji školski sport. Rukomet je po masovnosti vrlo blizu, a osnovni razlog je taj što je unutar nastave od učenika pratitelja rukometa u nekoliko mjeseci moguće stvoriti donekle kompetitivnog rukometaša.

Sve navedeno rečeno je kako bi učenici nastavili sportski i do kraja podržavati rukometnu ekipu bez obzira na poraz. Naša ekipa ima jednog jedinog rukometaša, Ivana Budalića, koji je vratar u klubu. U školskoj ekipi je glavni igrač. Zdravko Mičić, Marko Zovko, Mario Marović, Ivan Bučević, Lovre Sunara, Karlo Bakula, Luka Braovac i ostatak klape su sportaši, ali su daleko od rukometaša. Momci zaslužuju svaku pohvalu i našu podršku. Jakom igrom u obrani, prilagodbom na sport posredstvom profesora voditelja, ekipa se još jednom junački nosila s 12 protivničkih aktivnih rukometaša. Četiri minute prije kraja utakmice imala neodlučen rezultat, a naš nepredvidivi kapetan Ivan Budalić imao sedmerac za vodstvo. Tada se desio ključni i presudni momenat. Publika je bila na nogama. Ivan je apsolutni superstar i miljenik iste. Ovacije navijača, njegov kontakt s njima prije udarca, razgovor s vođama navijača i „frljok“ udarac rezultirali su promašajem. Promašaj je rezultirao kontrom u sljedećem napadu, isključenjem od dvije minute i pogotkom protivnika. Naši veslači, trkači i nogometaši nisu imali rješenje i snagu za još jedan preokret.

Jako teško se odlučiti za igrača utakmice s naše strane jer kandidata je mnogo, ali goropadni i moćni Antonio Malenica koji na pivotu snagom doslovno nosi tri protivnička igrača na leđima, a kojeg u obrani zaobilaze u širokom luku, bio je najistaknutiji pojedinac.

Važno je da ih i u posljednjem kolu podržimo. Da podržimo borbenost i strast s kojom ulaze u utakmice, da podržimo voditelja koji drži kontrolu nad ekipom tijekom utakmice jer bi se ista bez strogih taktičkih pravila ubrzo raspala u prvih nekoliko minuta. Bila bi sve samo ne konkurentna utreniranim rukometašima.

Ono najvažnije je njihovo ponašanje prema sucima i protivnicima koje je zaista besprijekorno. Pristojni i tolerantni kakvi jesu, na ponos su svima nama, prijateljima i djelatnicima škole.

 

Comments are closed.