Veza Dubrovnika s obitelji Stjepović-Skočibuha

Početak veza Dubrovnika s porodicom Sagroević-Stjepović-Krivonosović-Skočibuha je iz druge polovice 15. stoljeća. U nekim se izvorima njihovo porjeklo vezuje za Hercegovinu, po drugima ovo prezime se na Šipanu spominje i prije pada Bosne pod Turke 1463. godine. Bez obzira odakle su došli zna se sigurno da su na Šipanu od druge polovice 15. stoljeća i da su pomorci.

Odakle njihovo prezime Krivonosović kojim su se dosta često nazivali? To je vjerojatno nadimak porodici. Dvojica braće Krivonosović spominju se početkom 16. stoljeća. Jedan je Antun a drugi Stijepo Sagroević-Krivonosović. Obojica su sa Šipana.
Stjepan je imao tri sina a to su: Tomo, Frano, Marin. Svi se prezivaju Stjepović, a uz to još i Skočibuha. To je nadimak koji je vjerojatno nastao u nekoj veseloj prilici. Tomo se u dokumentima naziva uglavnom kao Tomo Stjepović-Skočibuha.

Tomo Stjepović-Skočibuha

Tomo Stjepović-Skočibuha rodio se u Pakljenom (zaselak u blizini Suđurđa) 1484. godine. Najprije je bio mornar, a zatim kapetan na brodovima. Već 1529.godine, skupa s braćom Franom i Marinom počima graditi veliku kuću u Suđurđu u koju se po završetku gradnje uselio brat Frano sa svojom mnogobrojnom obitelji. Osim pomorstvom, trgovinom i gradnjom kuća, Tomo je bi jako zainteresiran i za gradnju brodova. Veliki dio svojeg bogastva ulaže u gradnju daleko poznatih dubrovačkih galijuna, karaka. Takvi brodovi mogli su samo jednom uspješnom plovidbom donijeti toliku dobit da bi obitelj dugo mogla bezbrižno živjeti u materijalnoj sigurnosti. Tomo je kao kapetan na tako velikim brodovima stjecao još veće bogastvo i onda ga dalje ulagao u različite poslove čime je postajo još bogatiji.

Da bi mogao imati visok ritam poslovanja gradio je svoje brodove i u brodogradilištu u Suđurđu jer je ono u Gružu bilo zauzeto. Na taj način je imao svoje vlastito brodogradilište koje je moglo graditi i najveće brodove.

Tomo je imao šestero djece sa svojom ženom Vicom inače kćerkom pomorskog kapetana Ruska Đivatovića. Sinovi su mu bili Stjepan, Rusko, Frano, Marin, Vice a kćer se zvala Lukrecija. Svih pet sinova bilo je vezano za pomorstvo. Plovili su cijelim Mediteranom i sve do obala Engleske i Nizozemske. Takav život je dovodio do žrtava. Sin Stjepan je vrlo mlad umro. Sin Rusko je poginuo u okršaju s gusarima na putu za Bliski istok. Sin mu Vice je i sam bio sudionik tog okršaja, pa je pod dojmom bratove smrti odustao od daljnje plovidbe i zapovjedanja na brodovima. Sin Frano je isto dosta mlad umro. Tako od petero braće ostaju samo dvojica i to Vice koji ostaje s ocem na Šipanu, a brat Marin je svećenik koji dio života provodi u Napulju, a ostatak u Dubrovniku.

Tomo Skočibuha u razdoblju od 1527. – 1557. je u najjačem svom stvaralačkom razdoblju. U tom vremenu kupuje zemljišta, ulaže dobit u nekretnine, gradi i kupuje kuće za sebe i svoju rodbinu. Tomo najviše vremena provodi na Šipanu, a kada odlazi u Dubrovnik rado je viđen gost u kućama vlastele i bogatih trgovaca. Novce nije gomilao, nego ih je ulagao u različite poslove. Zbog posla je znao putovati do Napulja, Ancone, Sicilije i drugdje gje bi imao interesa. Tomo se bavio i graditeljskim poduzetništvom gradeći kuće na Šipanu, Brgatu, Orebiću, Koločepu i Dubrovniku.

Tomo se razbolio u proljeće 1558. godine. Teško je rećo od koje bolesti točno. Usprkos liječenju nije mu bilo bolje. Zbog tog se odlučuje napisati oporuku. Svu svoju imovinu ostavlja dvojici sinova Vici i Marinu. Svoju ženu je jednaku kao i sinove uključio u upravljanje imanjem. Velik iznos imetka ostavio je dominikanskom i franjevačkom samostanu i zaželio je da nakon smrti počiva u dominikanskoj crkvi. Isto tako moli svoje sinove i kćer da se ništa ne prodaje već da se sve Skočibuhino bogastvo prenosi s koljena na koljeno po muškoj liniji.
Svojoj braći Franu i Marinu, odnosno njihovim sinovima, ostavlja obiteljsku kuću u Suđurđu. Sinovima ostavlja palaču u Dubrovniku i kuću s okućnicom u Suđurđu.
Umro je 23. rujna 1559. godine ostavivši iza sebe niz nedovršenih poslova.

Sin mu Marin živi još dvije godine iza oca. Umire 29. studenog 1561. Škole je završio u Italiji, školujući se najviše u Napulju kod rodbine. Bio je doktor pravnih znanosti. Poslije očeve smrti upravljao je imanjem zajeno s bratom Vicom.

Vice Stjepović-Skočibuha

Vice Stjepović-Skočibuha rodio se 1534., a umro je 1588. g. Živio je 55 godina. Rano je djetinstvo proveo u Suđurđu. Još je u mladosti postao brodski pisar, potom kapetan koji je plovio Jadranom i Sredozemljem. U svojoj 19. godini je ploveći zajedno sa svojim bratom Ruskom 1555. g. doživio veliki okršaj s alžirskim gusarima iz kojeg je jedva izvukao živu glavu. Tom je prilikom poginuo njegov brat Rusko i veći dio posade, a brod je bio vrlo teško oštećen.

To je na njega ostavilo velikog traga, tako da se ostatak života posvetio vođenu poslova uglavnom s kopna. Od svoje dvadesete godine je u poslovima s svojim ocem. Otac ga podučava i uvodi u mnoge tajne trgovanja. Nakon očeve smrti 1559. g.Vice u svojoj dvadeset petoj godini pruzima svu opsežnu trgovačku djelatnost obitelji.

Brat Marin zajedno sa majkom upravlja imanjem na Šipanu, a Vice vodi sve ostale poslove vezane za trgovinu, pomorstvo, brodogradnju i graditeljstvo. Nakon smrti brata Marina 1561. g. Vice postaje jedini i glavni staratelj i upravitelj golemog bogastva.

Slijedećih trideset godina, do smrti 1588. g. Vice predano, marljivo, uporno i ustrajno izvršava svoje obveze. Vice je imao desetero djece od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi. Ostali su mu sinovi Tomo, Marin, Stjepo i Frano te kćeri Marija i Franica. Tomo je bio svećenik. Stjepo je bio pomorski kapetan i umro je mlad u Bariju. Sinovi Marin i Frano su radili i živjeli u Dubrovniku, pomažući ocu, zauzeti obvezama, povremeno putuju onamo kamo ih njihovi trgovački poslovi odvode. U Sofiji i Carigradu su imali uhodane trgovine.

Sve što je Vice Stjepović Skočibuha pri kraju 1588. g. napisano ostavio potomstvu, sačuvalo se do današnjih dana. U svojoj oporuci napisanoj 17. prosinca 1588. g. svojim potomcima savjetuje da žive skladno, u miru, poštujući se međusobno, a uvažavajući jedni druge. Mir, sreća i blagostanje porodice osnovni su motivi življenja – to je bila fundamentalna Vicina misao. Tako je taj plemeniti, pametni i nadasve radišni trgovac-pučanin, kome je Vlada u Republici nudila prijem u vlastelinski stalež (on to nije prihvatio jer time nisu bili uključeni njegovi potomci), umro 26. prosinca 1588.g. Njegovi sinovi nisu imali muških potomaka pa je obiteljsko ime Stjepović Skočibuha prestalo postojati početkom 17. stoljeća.

Bio je on i ostao najugledniji predstavnik trgovačkog staleža svog vremena, oličenje najboljih kvaliteta poslovnog, uglednog, kulturnog, bogatog i radišnog pučanina, koji se svojim ponašanjem i svojim sposobnostima uzdigao daleko iznad prosjeka u vremenu i prostoru kad je igdje živio.