„Smisao je u radu, uspjeh je samo posljedica“ – slogan reklame u časopisu koji sam čitala za vrijeme leta OU 412 u 14.40 na liniji Split – Frankfurt te sunčane nedjelje 1.03.2015., zajedno s još 20 učenika 4. D razreda – dentalnih tehničara, kao da nam je najavio bitnu stavku 15.- dnevne stručne prakse u Frankfurtskim dentalnim laboratorijima na koju su išli naši učenici, a kolega Davor Ezgeta i moja malenkost smo im kao nastavnici struke bili za vrijeme prvog tjedna u pratnji i….pri ruci (za slučaj slučaja: pronalazak laboratorija, loše probave, laganih napada nostalgij , obrane od policije, dolaska vatrogasaca….).
Ali, krenimo redom…
Projekt IOSS DCM (Internacionalizacija obrazovanja u srednjoj strukovnoj školi DCM) ostvaren je u okviru Poziva na dostavu projektnih prijedloga za program Erasmus+, s ciljem osigurati strukovnu praksu u zemljama Europske unije (konkretno u Njemačkoj) učenicima koji su završili nastavni plan i program 3. razreda zanimanja dentalni tehničar, kao i pomoći osigurati provođenje pripravničkog staža u trajanju od 1. godine za učenike nakon završenog cjelokupnog programa istog zanimanja za 2014.
Oproštaj na aerodromu u Resniku prošao je očekivano. Uglavnom, na jednog učenika bilo je bar 3-4 člana obitelji – mislim da samo ta činjenica govori dovoljno za sebe.
Let od sat i četrdeset minuta je uglavnom prošao bez problema, razgledavala sam spomenuti časopis, a povremeno učenike, iako mi se od svih učenika, u najgorem stanju činio njihov čuvar tj. nastavnik Ezgeta. Kad god bih ga pogledala bio je zatvorenih očiju, u nekom mističnom stanju (vjerojatno molitve, ako ne i duboke kontemplacije vjerojatno inspirirane nebeskim prostorima u kojima se nalazio). Da je ipak bio itekako tijelom prisutan u avionu svjedočili su njegovi prsti koji su čvrsto stiskali naslon sjedala ispred sebe.
Dobrodošlicu na Frankfurtskom aerodromu zaželila nam je gđa Natalija Čičković koja je, zajedno s ostalim kolegama iz Hrvatskog gospodarskog saveza (KVWD) bila naš domaćin u Njemačkoj , a koji se brinuo o našem smještaju, putu do radnog mjesta, ali i o bilo kakvom problemu s kojim bismo se obratili.
Tu smo dobili pokazne karte i gradskim prijevozom stigli do hostela „Haus de Jugend“ u kojem smo bili smješteni. Hostel je smješten na samoj Maini, tako da je većina nas imala lijepi pogled na rijeku i centar Frankfurta, udaljen samo desetak minuta laganog hoda.
Nakon smještaja u hostelu, u kasnim popodnevnim satima, a poneki i u večernjim, naši su domaćini otišli sa svakim od učenika do mjesta na kojem će obavljati praksu, kako bi im pokazali put te prijevozna sredstva koja će trebati koristiti. Kako su umor i uzbuđenje već činili svoje, nekima se ovaj prvi susret s načinom dolaska do radnog mjesta, i sama udaljenost koju je trebalo prijeći, u već polupraznim vlakovima i tramvajima činio malo šokantan, ali ujutro su stvari već izgledale bitno drugačije, pa je većina učenika zaista bila zadovoljna mjestima na koje su raspoređeni. Ipak, ne bi mi bili iz Splita, kad ne bismo pokušali zamjeniti praksu u laboratoriju u kojem nitko ne priča hrvatski, ne samo hrvatski, nego ne pričaju ni njemački. A tko zna koliko često smiju udahniti, hodaju po utvrđenoj ruti, svojevrsnom kružnom toku, ali u laboratoriju. Znam da je teško zamisliti o čemu pričam, ali ako ikada odete u jednu takvu ustanovu – sjetit ćete se i razumjeti. Zato smo mi našu Petru, doduše uz neke male (a po nekima i velike) peripetije, spasili iz laboratorija gsp. Ulbrichta i smjestili u sigurne ruke gosp.Peranića, porijeklom s Paga, koji se veselio dolasku naših učenika i zbog prilike da malo obnovi materinji jezik, jer za to baš i nema puno prilike, pošto mu i djeca, čija je mama Njemica, pričaju naravno materinji – njemački jezik. Inače gsp. Peranić jedan je od nekoliko dentalnih tehničara u Njemačkoj koji izdaje licencu za majstore dentalne tehničare pa nas je upoznao sa stanjem dentalne struke u Njemačkoj, načinom školovanja i napredovanja do zvanja dentalnog tehničara.
Pojasnio nam je razloge zbog kojih je Njemačko tržište jako zainteresirano za ovu struku. Naime, nakon srednje škole koja zapravo nije profilirana kao dentalna, već je zapravo, više opća naobrazba, oni koji se zaposle u dentalnom laboratoriju trebaju tek proći trogodišnji period naukovanja u kojem su dva dana u školi, tri na praksi. Školarinu plaća vlasnik laboratorija, a plaća naučnika je za to vrijeme oko 700 – 900 Eura. Tek nakon završene škole, polaganja stručnog ispita su dentalni tehničari, čija plaća se kreće od cca 2 000 – 4 500 Eura.
Inače, Petra je već nakon dva – tri dana rada od gsp. Peranića dobila ponudu da, nakon završetka škole, ukoliko želi može doći na staž (rad) … Bravo Petra!
Ostali su također bili zadovoljni, Linda i Tea su čak za jedan dobro obavljen zadatak bile nagrađene s 30 Eura! Matej, Nino i Luka su pravili ortodontske mobilne aparatiće, udlage za izbjeljivanje, udlage protiv hrkanja – za njih sam ovdje, zbog dosta zainteresiranih, već počela primati predbilježbe pa ćemo Ravnatelju predložiti da učenička vježbenička tvrtka koju planiramo osnovati pri školi, to uvrsti u popis svojih poslova.
Jedino mi je žao da je Davidov talent imitacije morfologije prirodnog zuba ostao neshvaćen u laboratoriju u kojem je bio. Ne brini Davide – možda Njemci vole vojnički sistem – svi zubi isti – a vjerojatnije je da si možda naišao na jednog takvog Njemca (iako se zove Ivan i priča hrvatski). Sigurna sam da bi se većini ostalih tvoj izmodelirani zub svidio!
Inače, na razgovoru u Hrvatskom gospodarskom savezu, također nam je rečeno kako su se vlasnici laboratorija već interesirali bi li netko ostao raditi, jer evo u ovom momentu, traže se tri dentalna tehničara, a postoji i najava za više njih. Sve što im u početku treba, radna dozvola, smještaj…može im organizirati upravo Savez – jer oni su i osnovani s tim ciljem. U Savezu osobito preporučujemo gsp. Maria Koturića koji je zaista u svakom momentu bio na raspolaganju, bilo telefonski, bilo svojim osobnim dolaskom, bez obzira na radno vrijeme. Informacije koje smo od njega dobili zaista su se pokazale kao nešto što i jest tako i na što se možemo osloniti. U svakom slučaju osoba koju bih preporučila za kontakt i suradnju i koja osim profesionalnih kvaliteta, ima i onu ljudsku dimenziju, jer moram reći kako smo u ovih petnaest dana svi malo osjetili što znači biti gost ili bolje rečeno stranac u nečijoj zemlji.
Ne gost, jer na cijelom svijetu se gost – ugošćuj, a kad mu pokazujemo svoj grad, s ponosom šetamo kraj njega, puštamo da upije ljepotu svakog kamena Dioklecijanove palače, Meštrovićeve galerije, Marjana, stare Salone, sedam Kaštelanskih dvoraca s ljubavnom pričom o Miljenku i Dobrili - koja bi mogla zasjeniti Romea i Juliju, Kliškom tvrđavom najbolje opisanom stihovima „Teško Klisu što je na kamenu, a kamenu što je Klis na njemu.“ ili prema gusarskom Omišu…
Šetali bi uz svog gosta, ne zato što to piše u bontonu ili zbog nekih tamo pravila, već da mu vidimo sjaj u očima kad vidi te ljepote, da skupa s njim to podijelimo….
Naša, od strane Saveza organizirana subotnja šetnja kroz Frankfurt više je ličila na trening brzog hodanja, ali dobro nam je došlo – za kondiciju jer u Dalmaciji – nema priše…pa šta se stigne.
O tome što se vidjelo, radije neka pišu učenici ili Ravnatelj, jer oni su ipak mlađi, pa su našeg domaćina povremeno uspjeli uhvatiti u toj šetnji, ja se samo sjećam da smo za dvije destinacije uspjeli kupiti kartu, a za obilazak, usprkos žurbi nismo imali vremena, pa je to prepustio nama u idućim danima. Kako smo kolega i ja bili u pratnji samo prvi tjedan i sutra putovali, nismo uspjeli iskoristiti te karte, pa evo smatramo da će oni to bolje oni opisati.
Dragi naši Hrvati iz Hrvatskog gospodarskog saveza, pozivamo vas u jednu lipu šetnju Splitom i okolicom, u uzvratni posjet ili, ako nemate vrimena za to, kad vas put nanese u najlipši grad na svitu, javite nam se, vi ste naši Hrvati iz dijaspore, na koje smo svi mi osjetljivi, jer znamo da mora biti teško u zemlji koja, iako krasna i uređena, ipak nije zemlja vaših djedova…
Inače, nismo se mogli oteti dojmu da nas se doživljava kao nekoga koga treba naučiti kako se zaista zapravo radi, zapravo posluje, da ne kažem kojom se stranom ceste ide i kako se ulazi u tramvaj. Žalosno je samo što su nas to pokušali naučiti ne Njemci već Hrvati – koji su živeći u Njemačkoj cijeli svoj životni vijek očito postali veći Njemci od Njemaca. A istovremeno, uz sav taj nadmeni stav prema nama, iz svega što su pričali izbijao je upravo njihov servilni odnos njih samih prema Njemcima i Njemačkoj. Kako sam zaista nazora da nitko na svijetu prema nikomu ne treba imati servilan odnos, ta me je činjenica više od svega – rastužila.
Točka na i bio je moment kad doktorica u bolnici u koju je zbog zdravstvenih problema bio primljen kolega Davor, odbija prihvatiti njegovu pruženu ruku na pozdrav s obrazloženjem da mi iz Hrvatske imamo puno raznih bakterija! Zdravstvena djelatnica. U Njemačkoj! Zanimalo bi me mišljenje kolega „Liječnika bez granica“ o njoj.
No vratimo se veselijim temama…
U hostelu je bilo puno mladih ljudi iz različitih krajeva svijeta, ali nekako smo opet najbolje kontakte ostvarili sa susjedima – Talijanima tj. nisam baš sigurna je li u toj grupi bilo Talijana, viđali smo uglavnom Talijanke. Tu su se osobito druželjubivo iskazali Matej Matulić i Ivan Vučemil, da smo se čisto pribojavali momenta rastanka…. No sve je dobro prošlo, odnekud se pojavila vijest da stiže nova grupa pa, eto, preživilo se…
Sam smještaj u hostelu je bio uglavnom po očekivanim standardima pa smo se ubrzo i na to navikli. Doručak je bio dobar, čak odličan onima koji su se uspjeli probuditi na vrijeme da doručkuju.
Neki su u laboratorijima imali organiziran ručak (po izboru), a kako večera većini nije bila po volji, iako se uvijek mogla složiti salata, puding i sl. nekako smo i tu lošu situaciju uspjeli okrenuti sebi u korist i u skladu s onom narodnom, nikad nije svako zlo samo za zlo, pronašli ugodan, ne preskup talijanski restoran adekvatnog imena Fantazija 2, u kojem smo ostvarili kulinarske želje i fantazije uživajući u zaista ukusnim jelima i kolačima, osjećajući se kao posebni gosti, uvijek počašćeni nekom malom delicijom na kraju, bilo limunčelom, kavom i sl. A da su konobari mogli dobro razumjeti svaku našu želju, trebamo zahvaliti Luki Gečeviću, koji nas je oduševio ne samo poznavanjem talijanskog koji, kao materinji jezik govori očekivano tečno, već i svojim ophođenjem i manirima pravog džentlmena. Luka, bez riječi sam. Bravo. Blago tvojoj mami, curi, budućoj ženi… Svaka bi te mama htjela za zeta…
Kako smo veče započinjali u talijanskom restoranu čiji su cijeli jedan zid ispunjavale slike poznatih filmskih legendi, među kojima je naravno bio i Vito Korleone, možda pod tim utjecajem, kod kolege Dade bi se svaku veče nakratko svi okupili kako bi im dao potrebne životne savjete i upute…o svemu, ponašanju u hostelu, ne izazivanju problema, ponašanju u laboratoriju, tramvaju…
Moram reći da su učenici zaista tako surađivali kako bismo izbjegli svaku moguću incidentnu situaciju, da za neke od njih slobodno mogu reći da imaju mozak četrdesetogodišnjaka u tijelu osamnaestogodišnjaka. Sad kad su se vratili doma, nadam se da su se opustili jer ne bi bilo dobro da tako stalno bude. Ali gore nam je dobro došlo, jer je naravno, čist radi ravnoteže, bila nekolicina onih koji su se u nekim momentima pokazali kao dosta mlađi iako su se stalno pozivali na svojih osamnaest i punoljetnost, pa je na njih ipak tu i tamo trebalo paziti…
Svojim pozitivnim i smirenim stavom naš Toni je bio nekako kao konstanta koja je stvari držala pod kontrolom, a Lovre je opet svojim britkim srčanim komentarima, na njemu svojstven način znao podići atmosferu kad bi to baš trebalo…
Bilo je još puno toga…ne možemo ovdje staviti svaki detalj, moramo nešto čuvati i za neke zajedničke kave kad ćemo se svega toga, pa i onog što se u tom momentu nije činilo nimalo lako, moći prisjećati s osmijehom…
Uglavnom, više im ne mogu zamjerati što im se ne da uvijek „štrebati“- drago mi je da više vole raditi. Ipak, puno je lakše raditi kad si „naštrebao“ kako to treba raditi. (Test iz LMP je u četvrtak – kako ste mi i obećali 
)
Vjerujem, lipi moji da Vam je drago što ste prošli ovu praksu, i znam da ste svjesni da ovo nije samo poslovno, već i dragocjeno životno iskustvo.
Nama kao voditeljima iznad svega je drago jer smo Vas upoznali u svjetlu u kojem vas inače nemamo priliku vidjeti, a to svjetlo je samo potvrdilo ono što već davno govorim – da ćete, da već jeste od onih netom završenih osmoškolaca kakvi ste došli u ovu školu, izrasli u krasne mlade ljude. Ovo putovanje, iako je trajalo 15 dana, je samo još jedan momenat u našem nastojanju da Vam, prije nego odletite odavde, još malo ojačamo krila.
A za onaj uspjeh spomenut na početku ove priče, a koji bilo tko od Vas ostvari u svom životu (a za koji se nadam da ću doznati od vas osobno) zaista ću samo moći prokomentirati „To je samo logična posljedica!“
Marija Pavlinović dr.med.dent.
U sklopu projekta „Internacionalizacija obrazovanja u srednjoj strukovnoj školi DCM“ 19 učenika završnog razreda, zanimanja dentalni tehničar je u pratnji Marije Pavlinović, dr. med. dent., Davora Ezgete, dent. th., Ivice Zelića, prof. i Dragana Šupe, prof. boravilo na strukovnoj praksi u renomiranim dentalnim laboratorijima u Frankfurtu (Njemačka) u periodu od 1. do 14. ožujka 2015. godine.
Učenici su se tijekom strukovne prakse, upoznali s tehnologijom koja se primjenjuje u izradi zubnih nadomjestaka na njemačkom tržištu. Raspored strukovne prakse je unaprijed dogovoren sa projektnim partnerom – Hrvatskim gospodarskim savezom u Njemačkoj (KWVD) te su učenici prema istom obavljali praksu u pet zubotehničkih laboratorija: Rarchlabor Dr.W.Klee fur grazile Kieferothopadie, Praxis dr.Burmeister& Landenberger, Dental Technik Hlawan, Dentallabor Denis Peranic, Dentallabor Lexmann.
Osim za organizaciju strukovne prakse, projektni partner KWVD je bio zadužen za organizaciju obilaska Frankfurta. Stoga su, u slobodno vrijeme, učenici i nastavnici imali priliku kulturno se uzdizati i posjetiti kulturne ustanove i znamenitosti uz pratnju vodiča: Goethov muhzej, Hellaba toranj i povijesni centar Frankfurt.
Tijekom strukovne prakse učenici su stekli konkurentna, stručna znanja i vještine, podigli jezične kompetencije, svladali kulturološke barijere te dobili priliku za zapošljavanjem u struci u dentalnim laboratorijima u Njemačkoj.
Iskustvo koje su učenici završnih razreda, smjer: dentalni tehničar, stekli na mobilnosti moći će iskusiti i njihove školske kolege, sadašnji učenici 3. razreda zanimanja dentalni tehničar, iduće školske godine.
Projekt „Internacionalizacija obrazovanja u srednjoj strukovnoj školi DCM“ je sufinanciran od strane Agencije za mobilnost i programe EU kroz program Erasmus+ sa 78.188,00 €.
Podijelite s ostalima ...
