I u  DCM počeo se osjećati božićni šušur. Način na koji se to odvija ove godine posebno mi je drag iz više razloga.

Kao prvo, svi smo svjedoci apsurda koji se iz godine u godinu sve više događa, a mi to, pored širom otvorenih očiju, ne vidimo. Ili su nam oči, kako kaže naslov jednog filma, „širom zatvorene“.

Naime, iz svih božićnih događanja, iz čestitki…, ma svega što se tiče Božića, malo po malo, nestalo je onih zbog kojih se to sve slavi i radi….nestalo je malog Isusa, Gospe, sv. Josipa, nestalo je svete Obitelji. Kad ste zadnji put na nekoj čestitki vidjeli njih? Ovo mi je upalo u oči kad sam još za prošli Božić, bezuspješno tražila čestitku s nekim od njih. Nema. Ali zato saonica, sobova, djeda Božićnjaka (ma tko on zapravo bio?!), koliko hoćeš. I naravno Coca – Cola, glavni lik najljepših televizijskih božićnih reklama.

Da to ipak nije tako, dokazali su učenici DCM koji su izradili ovogodišnje jaslice, ručno rezbarili likove sv. Obitelji u gipsu te lijevali u kalupima i oslikavali cijelu jednu legiju anđela od gipsa.

Ideje su se samo rađale… I sami smo bili iznenađeni što se sve može učiniti od gipsa – materijala koji je u dentalnoj tehnici „kruh svagdašnji“.

Osim što su svi bili uključeni u izradu, sve skupa bilo je dodatno zaslađeno kolačima za koje je teško reći jesu li lijepši kolači ili cure koje su ih se sjetile napraviti i donijeti….mmm…Lea i Ana, još osjećam čokoladu kako se topi u ustima….(…kad bi mi bar jedna od vas dvi bila nevista).

Već na samom početku, nama nepremostiv problem – nedostatak utičnice na mjestu,  koje je Ravnatelj s pravom izabrao kao najadekvatnije, riješio je, dok bi čovjek udario “dlanom od dlan“  naš gospodin Jole. Nakon što se popeo na svoje skale, i nakon 5 min izgovorio riječi : „Neka bude svjetlo“- svjetlo zaista bi.

Ali, zamalo su svi radovi obustavljeni, jer je taman u trenutku dok je Jole bio na skalama, a na stropu  dvije rupe iz kojih vise kablovi, nenajavljeno naišao  gsp. Hrvoje Marušić, a izraz lica, iako miran, odavao je još neizgovorena pitanja: „Ma šta je sad?! Kakvi su ovo kablovi?! Rupe?! Što sad ne valja?!“

A iz povjerljivih izvora bili smo obaviješteni da je taj petak na putu….

Svratio prije puta.

A mi ga htjeli iznenaditi.

Ovako je on nas.

Nastao je blagi tajac, a onda smo mu svi odjednom počeli odgovarati na ona nepostavljena pitanja i objašnjavati mu kako nije ništa i o čemu se zapravo radi, kako je sve to Ravnatelj smislio…. Ja sam  se nekako našla iza jelke koja je stajala po strani i čekala rasplet događanja iz sigurnog zaklona.

Kako ni nekoliko minuta nakon njegovog odlaska, nije uslijedio nikakav poziv o obustavi radova, nastavili smo dalje…

Pa dragi naš gsp. Marušiću, vidite da ni Vama ne treba mogući stres kojem možete biti izloženi kad nenajavljeno dođete u vlastitu školu. Eto, ovaj put Vam opraštamo…

Nemoguće je navesti i poimence zahvaliti svima koji su sudjelovali, ali moram spomenuti, gotovo umjetnički izrezbarene likove malog Isusa (Marko Zovko i Dina Kukoč), Marije (Nikolina Alač i Marija Burečić) i Josipa (Mia Vukosav i Nino Brakus) te kraljeva (Ivan Trstenjak, David Lozančić, Lovre Boko).

Naravno, kao i uvijek, neizostavna tehnička podrška tete Ljube i tete Ane….

A koliko se među svim tim gipsanim anđelima osjećalo i neko posebno, pomalo bajkovito ozračje, može posvjedočiti Lovre kojemu sam, onako iz šale, i sama  ne misleći da ima šanse, rekla neka pogodi kojeg je anđelčića radila njegova draga (a naš Lovre je, samo da uputim one koji ne znaju, jedna toliko iskrena osoba, da on ono što nosi na srcu sa svima nama bučno podjeli – pa eto, znamo…). Pitajte Lovru čije je ime pročitao na poleđini prvog anđela kojeg je sa hrpe uzeo….Nismo mogli vjerovati, ali tako je.

Bartul i Anton, kao i uvijek, nenametljivo, ali na raspolaganju za sve za što ih trebaš, od vožnje do nabave kojekakvih pomagala tipa daski, ploča,kliješta bez kojih se ni najbolja ideja ne bi mogla provesti u djelo….ali i za malo, ali lipo stado ovčica…

Vuki, a i njegovoj mami koja je vrlo vjerojatno snosila posljedice, za pomoć pri cijeđenju gipsanog platna kojom prigodom su njegove tenisice i hlače dobile nove bjelkaste nijanse po sebi.

A vi Toni, Tea, Petra i Anđela, a što vama reći?!

Kad bih ja znala da je netko za proslavu mog rođendana obišao cijeli grad, bližu i dalju okolicu, bio toliko uporan i  tek u Solinu uspio pronaći najljepši crveni hamer – papir, kako bi izrezao i zalijepio slova čestitke, ja ne znam koliko bih sretna bila i čime bih vam se odužila….

Ali znam sigurno da mali Bog,  za čiju proslavu rođendana ste to napravili, taj petak popodne, iako uopće niste trebali biti na nastavi,  to itekako zna, i da će vam se odužiti….

Hvala dr. Smilji na posebnoj bračkoj mahovini s Vidove gore.

Juri Štrbiću koji je svemu dao konačni sjaj, Veroniki, Petri,Tei, Marinu, Liberanu i drugim fizioterapeutima čiju je tako srdačno ponuđenu pomoć bilo nemoguće odbiti.

Ma neka mi samo još jednom netko kaže kako današnja mladost nije vrijedna i ne zna što su prave, istinske vrijednosti!

Ma neka mi samo pokuša to reći!

A sigurna sam da se i  Dijete za čije smo se rođenje počeli i na ovaj način pripremati, slaže sa mnom.

Dragi moji učenici, ponosna sam što sam Vaša učiteljica.

Vama i Vašim obiteljima, kao i svima koje nosite u svojim mislima i srcima želim

mir u srcu i osmijeh na usnama.

Na dobro Vam došao Božić i nastupajuće Mlado ljeto 2015. g.!

dr. Marija Pavlinović